nedjelja, 21.11.2010.

Take your life in your own hands and what happens? A terrible thing: no one to blame.

Danas sam odlučila napisati post bez nekog određenog razloga.
Nije se dogodilo ništa posebno uznemirujuće u ova tri dana otkako sam napisala zadnji post.
Iako još uvijek imam neobične ideje za mučenje svoje profe iz hrvatskog (koji mi je nekada bio najdraži predmet :P ).
Naravno voljela bih kada bi me netko poštedio igranja tjelesnog jer ne samo da ga prezirem otkako sam krenula u gimnaziju nego me ubija u pojam obavljanje jednih te istih zadataka svake proklete godine.
Već smo zaključili u prvom razredu da, unatoč svojoj mršavoj građi, ne mogu otrčati 800 metara unutar
dvij i pol *ebene minute i nek mi se više skine s vrata! Odbojka me ni najmanje ne zanima, a sklekovi još manje.
Mjesec i pol nisam odigrala pošten sat tjelesnoga zbog bolova u prsima, a ponekad mi se jednostavno nije dalo.
Radije sam sjedila na tribinama čitajući knjige nego 40 minuta bacala loptu u zrak.
Ako se još k tome doda vječito neparan broj učenika koji igra tjelesni... Ja bih naravno uvijek ostala bez para jer
su svi moji iz osnovne škole smješteni u drugo odjeljenje. Tako sam ja ostala sama u ovom razredu s hrpom klinaca
koje u životu nisam vidjela (ako se izuzmu dvije cure koje su išle na engleski sa mnom, ali ih svejedno ne poznajem).
Radije se nisam predavala tako tmurnim mislima pa sam vječito bježala u zaklon svojih knjiga.
Ponekad mi je teško sjediti u učionici s ljudima s kojima nemam zajedničkih tema. Svi oni misle da me poznaju i
svi su čvrsto uvjereni u moju mirnu i staloženu pojavu, ne odviše pametnu, dovoljno prihvatljivu za ignorirati.
Naravno, nitko me ne poznaje iz doba kada sam znala planuti na svakoga tko bi doveo u pitanje moj karakter, ali kad bolje promislim, mislim da se ni ja ne prepoznajem više. Znam da prije nisam bila tako otvorenih nazora ni lakog duha.
Brzo sam pamtila, sporo zaboravljala, uvijek tvrdila da sam u pravu... Sada nekako veoma brzo zaboravim ono što zapamtim, puno toga uopće ne čujem, a gotovo uvijek mislim da sam u krivu.
Ni krvave fantazije odviše ne pomažu.
Neki dan sam sjedila na prozoru sobe i smrzavala se. Preko puta moje kuće se nalazi prazna parcela koju od ceste dijeli kanal prepun nekih starih cijevi. Prije nego sam i shvatila što radim već sam zamišljala dvije lisice kitnjastih repova s pjenom na ustima kako se naganjaju kroz maglu kada je naišla skupina djece na povratku iz škole. Dohvatile su djevojčicu zlatnih kovrča i... pa, nije potrebno da opisujem dalje. Sve u svemu, zaključila sam da nisam
baš zdrava osoba.
Zašto naslov? Eto tako... Sasvim slučajno je dospio u moju zbirku prihvatljivih istina. mah

- 11:47 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.11.2010.

Kemijaaaaaa :,(

Ne kužim! Kako je to moguće?! Radila sam! Znam da jesam... I trudila sam se! Užasno sam se trudila da ih ponovno ne razočaram! Pa kako ih onda stalno iznova sve više i više "razočaravam"???
Dobila sam jedan iz kemije... A učila sam. Prokleti kemijski račun sam učila dok mi para nije na uši izašla. I naučila sam tu *ebenu termodinamiku! Zašto mi nije dala barem dva iz toga??? Kako sam mogla znati da će nam staviti teoriju prve godine u test za drugu godinu???
FUCK*!
Imam osjećaj da pucam! Grlo me boli koliko sam danas puta prepričala priču o četiri crkvena sabora, Bizantu i Dimitru Zvonimiru... Svejedno nisam zaslužila više od trojke.
Znam da sam naporna! Sama sebi idem na *urac više. Snovi se i dalje ponavljaju. Osjećam potrebu da nekoga pribijem na zid i na njemu vježbam jedini karate zamah koji znam (djelomično) dok mu ne raskrvarim svaku ličnu poru do neprepoznatljivosti. Po mogućnosti bih voljela da to bude profa iz tjelesnog.
Ona i njene smokve... lud
Danas mi opet nije bilo dobro. Ovoga puta pod satom njemačkog.
Znam, ako padnem i jedan predmet, bit će to njemački... Beknit ne znam namcor
Mateja me izvela iz "bunkera" u kojem ćemo se i ove zime smrzavati zbog nedostatka učionica. Lovila sam zrak koliko sam i kako mogla, ali svaki puta kad udahnem zrak kao da se raspline u meni i ne dospije do mojih pluća. Opet me boljelo... Nije mi jasno zbog čega se ta glupa bol javi tako iznenada i bez razloga.
Sve bude u redu. Sjedim, pratim nastavu, a onda me samo spopadne. I više ne mogu ništa učiniti dok ne izađem na otvoreno i ne otjeram bol iz prsa.
Ja sam pehist party Ogromni pehist...
Nije mi jasno zašto tratimo vrijeme i ja i ovaj svijet kad od mene nikada neće ništa biti bang

- 15:02 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.11.2010.

Why don't you go if you have to live your life?

Svi smo mi tako moralna bića. Svi se volimo hvalisati svojim izraženim osjećajem za pravdu i čast. Svi obožavamo biti istaknuti u gomili...

Iz nekog razloga se osjećam vrlo umorno. A tjedan tek počinje. Here I go life...
Jedva čekam vidjeti na koji način ću ovaj tjedan plaćati svoju naivnost. Možda dodatnim satima matematike... Ili možda schprehanje bude na tapeti. Kako god da bude, neće biti dobro po mene.
U zadnje vrijeme... Točnije rečeno, u zadnjih godinu dana, imam toliko posla da stalno neku jurim i nešto radim i pravim i izmišljam, a nikuda ne stižem. Ustvari, imam osjećaj da me škola samo zatupljuje. Kao da učim neke nepovezane sitnice koje će mi možda zatrebati, a možda i neće u nekoj od moguć situacija u mom životu.
I onda mi ljudi počnu prigovarati jer čitam kao luda, jer se ubijam, a to nema nikakvog rezultata, štoviše, čak je i gore nego prije. Prvi razred srednje bio je idiličan. Krenula sam s velikim snovima i nadanjima, a onda shvatila u kakva sam se govna uvalila. Nisam se ni pokušala izvući iz njih jer nema šanse da bi moji roditelji takvo što dopustili, Bože me sačuvaj. I tako sam ja sebi posula put trnjem i kamenjem, a onda mi je na kraju godine sinulo kakvo sam sranje napravila. Naravno, izvukla se na jedvite jade... Dođem u drugi razred. Opet puna snova i nadanja i snažne, obnovljene vjere u sebe (jedno ljeto čini čuda). Opet se zajebem i napravim istu glupost. Da ne objašnjavam detalje... Navukla sam pet komadina do sada i očekuje me još nekoliko. Ne bih ja ništa ni rekla da se nisam ubila od učenja, ali kad to konstantno činim, e onda nešto stvarno nije uredu...
Već su me nekoliko puta upitali jesam li glupa. Moram priznati da sam se koji put zamislila nad odgovorom.
Očito nešto nije uredu sa mnom kad učim, a ne naučim. A opet, kako sam pobogu prolazila osam godina kroz osnovnu bez ikakvih problema...
K tome, mislim da su problemi počeli i na psihičkoj razini. Imam neke totalno otkačene snove i ljigave fantazije da nekad čak i samu sebe zapanjim... "Kako sam, dovraga, postala ovakva?! I kada?!"
Eh,da... matematiko moja... Eto me već hrlim k tebi. Samo da izmolim ovaj posljednji očenaš i istjeram sliku zapaljenih leševa iz glave.
Kao što rekoh... Bolest je to. Ili sam ja jedina koje zajedno sa školom želi zapaliti i profesore?

- 23:13 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

Tko sam i zašto sam ovdje?

Postoji jedan veoma glup razlog iz kojega sam se odlučila na ovako drastične mjere. = GIMNAZIJA
Škola me ubija polako ali sigurno.
I zato mi treba neko mjesto, izvan dosega mojih sestara i roditelja, na kojem ću se tu i tamo ispuhati.
Ultimatum mi je dva mjeseca.
Ako ne upali... baj-baj

Ja sam ovako, dosta smirena osoba. Nemam neke napadaje bijesa ili panike (mislim da još nikada nisam paničarila
ni zbog čega) i slično. Pa neka se nitko ne zgrozi ako se pojave tekstovi u potpunosti neprikladni za one
ispod osamnaest godina. Na neki način i ja moram izbaciti sav bijes iz sebe belj
To bi, ukratko, bilo sve od mene. Nezanimljivo, je li?